ANTONIO TABUCCHI
Antonio Tabucchi (Pisa, 1943.) ugledan je talijanski pisac i intelektualac europske i svjetske reputacije, dobitnik mnogobrojnih nagrada i priznanja te autor djela prevedenih na više od trideset jezika.
Na talijanskoj se književnoj sceni pojavio 1975. zapaženim romanom Piazza d`Italia, a do danas je objavio dvanaest romana, nekoliko zbirka priča, eseja i sjećanja. Zamašan dio svoje stvaralačke energije posvetio je djelu velikog portugalskog pjesnika Fernanda Pessoe čiji je opus godinama prevodio na talijanski jezik, a Pessoa je postao i likom dramskoga teksta "Neostvareni dijalozi" (I dialoghi mancati,1988.) te romana "Posljednja tri dana u životu Fernanda Pessoe" (Gli ultimi tre giorni di Fernando Pessoa,1994.).
Iste godine objavio je roman "Sostiene Pereira" za koji je primio nagrade Campiello i Scanno te Nagradu za europsku književnost Jean Monnet. Protagonist toga romana, novinar za vrijeme Salazarove diktature u Portugalu, postao je simbolom slobode tiska u srazu s politikom i antidemokratskim režimom. Talijanska opozicija ga je, za vrijeme izbora, isticala kao svoje oružje protiv kontroverznog magnata Silvija Berlusconija. Roman, s kojim započinje i Tabucchijev aktivan politički angažman, na neki način postaje glasnogovornikom ljevičarske Europe. Režiser Roberto Faenza je 1995. snimio film s Marccelom Mastrojanijem u ulozi Pereire.
I u narednim djelima Tabucchi često tematizira i problematizira ulogu pisca i intelektualca u suvremenom društvu, čija je zadaća sumnjati u savršenstvo, jer svako savršenstvo generira ideologiju i totalitarističke ideje, a demokracija nikako nije stanje savršenstva.
Zanimljiva je njegova polemika s Umbertom Ecom, o ulozi intelektualca u životu jedne zemlje, koja mu je poslužila za knjigu eseja "Platonov gastritis" ("La Gastrite di Platone", 1998.).
Osim posve osobitog mjesta koje zauzima u književnim krugovima matične zemlje, Tabucchi već dugi niz godina ne prestaje nizati priznanja i u inozemstvu (Europska nagrada za književnost Aristeion (1997.), nagrada Nossack Akademije u Leibnizu; Europäischer Staatpreis u Austriji; Premio Hidalgo u Španjolskoj...).
"Tristano umire" (2004.), posljednji objavljeni Tabucchijev roman, kruna je njegova dugogodišnjeg spisateljskog rada. Riječ je o dugačkom solilokviju čovjeka na samrti, čovjeka koji pokušava ispričati svoj život piscu kako bi ga potonji mogao ponovo oživjeti u književnom djelu. |
|
TRISTANO UMIRE
"Tristano umire" (2004.), posljednji objavljeni Tabucchijev roman, kruna je njegova dugogodišnjeg spisateljskog rada. Riječ je o dugačkom solilokviju čovjeka na samrti, čovjeka koji pokušava ispričati svoj život piscu kako bi ga potonji mogao ponovo oživjeti u književnom djelu.
U priči, presijecanoj fragmentima talijanske političke stvarnosti, Tristano niže halucinantne retrospektive rata, fašizma pod Mussolinijem, pokreta otpora u kojem je sudjelovao, proživljenih ljubavi.
U ovom komornom romanu nalazimo sve Tabucchijeve opsesije: problem pisca i njegovoga dvojnika preuzet od Pessoe, pitanje značenja književnosti i njezinoga odnosa prema stvarnosti, pitanje znači li herojstvo hrabrost, a kukavičluk znači slabost. Kako napisati priču jednog života i “tko svjedoči za svjedoka” (citat Paula Celana kojim započinje roman)?
|
|
| |
|
|