Na sudu i na uzburkanom moru u Božjim smo rukama, kaže poslovica, ali u ovom napetom političko-sudskom trileru svatko ipak želi kontrolirati svoju sudbinu. Tu je megauspje- šan i bogat odvjetnik koji, odjednom, jedva može pretpostaviti sve opasnosti što vrebaju njegov privatni i profesionalni život, tu je zatim njegova briljantna mlada žena, također odvjetnica, tu je ambiciozan i pragmatičan lokalni političar, tu je depresivan scenarist i njegova odlučna djevojka, a sve ih je na sud dovela  bezazlena prometna nezgoda pa se odjednom  sve što kažu može upotrijebiti protiv njih.

Naslov romana Oswald je preuzeo od francuskoga flozofa Montesquieua, koji je tako naslovio svoje najpoznatije djelo (O duhu zakona) u kojemu je trodiobom državne vlasti zapravo udario temelje suvremene zapadne demokracije. Jedan je kritičar rekao da bi “bilo zanimljivo vidjeti čuđenje tog flozofa kad bi vidio u što se izrodila njegova ideja”.

Na putu do idealnog društva svijet će se uvijek žaliti na korumpiranost elita. Jedino što to mora činiti žestoko i bez odgađanja, kao da se moralna ravnoteža netom pore- metila. Dva autora s kojima Georga M. Oswalda često uspoređuju, Michel Houelle- becq i Bret Easton Ellis,  to rade s podosta bijesa i cinizma. U usporedbi s njima ovaj roman zrači ljupkošću koja nas nimalo ne smeta.
(Frankfurter Allgemeine Zeitung)

Georg M. Oswald u Bavarskoj traži “duh zakona” i pronalazi materijal za svoj novi kriminalistički roman o sudstvu u kojem se igra s uzorcima trivijalnog romana. Kao i u prošlim romanima pisac se pokazao pronicljivim i katkada gotovo nemilosrdnim analitičarom svog naraštaja i vremena.
(Die Welt)  

Ovaj majstorski pisan i nadasve zanimljiv roman još jednom dokazuje da je Georg M. Oswald jedan od najprofliranijih suvremenih autora koji se bave političkim temama. Roman se na prvi pogled doima napetim pravosudnim trilerom, a potom se, zavirujući iza veličanstvenih pročelja moćnih i bogatih, razvija u oštru društve- nu analizu. Autor nam namjerno razara iluziju da smo pred zakonom svi jednaki i dokazuje nam da pred sudom nije važna istina ni pravednost, već da se “pravda” više ili manje može “kupiti”.
(Tageszeitung)