Erika Kohut profesorica je klavira na Glazbenoj akademiji u Beču. Živi s majkom koja je već u trenutku djetetova rođenja odlučila kakav bi trebao biti Erikin život. Zamislila je da joj kći postane virtuozna pijanistica, priznata i poznata u cijelom svijetu... no Erika majčinu ambiciju nije ostvarila. Sada je samo profesorica klavira i provodi dane podučavajući pretežno netalentiranu djecu... Jedina njena zadovoljstva vrlo su neobična: potajice po bečkim predgrađima posjećuje gastarbajterske lokale gdje se izvodi peep-show, odlazi na projekcije sadomazohističkih pornofilmova ili noću promatra ljubavne parove po zabačenim zakutcima Pratera. A onda se u nju zaljubi njen učenik Klemmer, zgodan i omiljen mladić, kojega će bezazleni flert odvući u mračni seksualni svijet učiteljice klavira. Legendarni roman austrijske spisateljice Elfriede Jelinek (1946.), koji se napokon, dvadeset godina nakon što je prvi put objavljen u Njemačkoj, pojavljuje i u hrvatskom prijevodu. Hvaljena, ali i od dijela kritike optuživana za pornografiju, "Pijanistica" se danas ubraja u nezaobilazna djela europske književnosti s kraja 20. stoljeća.
Kontroverzan i beskompromisan, ovaj je roman nadahnuo austrijskog redatelja M. Hanekea da snimi film istoga naslova, koji je na Filmskom festivalu u Cannesu 2001. g. dobio tri nagrade: Grand Prix ocjenjivačkog suda za najbolji film, Grand Prix za najbolju žensku (Isabelle Huppert) i Grand Prix za najbolju mušku ulogu.
Elfriede Jelinek rođena je 1946. u Mürzzuschlagu (Štajerska) od majke austrijske katolkinje, pripadnice visoke gračanske klase i oca (inženjera i autodidakta) češkog Židova koji je u Beč stigao iz skromne ali obrazovane sredine. Predestinirana (po majci) da postane virtuozna glazbenica 1950. upisuju je u Katolički institut Djevice Marije Sionske u Beču, gdje počinje učiti balet i francuski, a sa sedam godina započinje pohađati i satove violine, glasovira i pjevanja. Od 1960. na Konzervatoriju grada Beča studira orgulje i blok flautu, a kasnije studira kompoziciju. 1964. u Beču počinje studirati teatrologiju i povijest umjetnosti. 1971. diplomirala je orgulje. Bila je aktivna u studentskom pokretu, a i kasnije se često pojavljuje u ulozi angažirane autorice. Već tijekom studija javlja se u književnim časopisima sa zanimljivom lirikom, a njena radiodrama Kad sunce zađe za mene je već kraj radnog dana - Wenn die Sonne sinkt ist für mich schon Büroschluß (1974.) proglašena je radiodramom godine. 1975. izlazi roman Ljubavnice - Die Liebhaberinnen. Autorica se okreće kritikom prikazivanju društva i odnosa među spolovima iz ženske perspektive. Mediji na temelju čestih autoričinih javnih istupa prenaglašavaju provokativnost njena pisanja, pa uslijed toga briljantnost stila i inovativnost pripovjednog i dramatičarskog postupka katkada nepravedno dospijevaju u drugi plan. Elfriede Jelinek ne zazire od zadiranja u krajnje osjetljive teme, a kombiniranjem raznih pripovjedačkih i dramskih tehnika (montaža, kolažiranje, unutarnji monolog) ostvaruje osebujan stil koji je nerijetko na granici prevodivosti. Kruna njezina književnog stvaralaštva nedvojbeno su romani Pijanistica - Die Klavierspielerin (1983.), Naslada - Lust (1983.) i Djeca mrtvih - Die Kinder der Toten (1995.). Osim kod nas već uprizorene drame Što se dogodilo nakon što je Nora napustila svoga muža ili potpornji društava - Was geschah nachdem Nora ihren Mann verlassen hatte oder die Stützen der Gesellschaften (1977.) napisala je više izvrsnih drama među kojima se ističu Clara S. (1982.), Burgtheater (1986.), Totenauberg (1992.), Odmorište - Raststätte (1997.), On ne kao on - Er nicht als er (1998.), Sportski komad - Ein Sportstück (1998.) i dr. Za svoj književni rad autorica je dobila brojne nagrade i priznanja. 1998. primila je prestižnu Büchnerovu nagradu, a 2002. dodijeljena joj je ugledna Heineova nagrada kojom se osim literarne vrijednosti aludira i na autoričin socijalni angažman i kritičko promišljanje vremena u kojem živimo. Elfride Jelinek dobitnica je Nobelove nagrade za književnost.
