Ciganin, ali najljepši jest strogo žanrovski gledano krimić, s enigmom, brutalnim ubojstvima nepoznatih – jer leševe bez lica teško je identificirati – i istragom, i lijep pokazatelj da se stvari ne smiju strogo gledati, ni suditi, jer je krimić koliko i Zločin i kazna. Ciganina je ispripovijedalo, preciznije kazalo jer uglavnom čitamo krnje transkripte, čak četvero pripovjedača: Milena, sredovječna povratnica u rodni Sabolščak, Nuzat, Kurd iz Mosula na putu za Calais, Sandokan zvan Sandi, Ciganin iz Bukova Dola, i Plančić, PR iz Policijske uprave zagrebačke. Roman ide široko, tijek nekoliko života ukrstit će između tokova Drave i Mure, u Međimurju, a čime se sve bavi vremenom će popisivati literatura koja će daleko nadići njegov poveći opseg. Spomenimo sada samo da donosi dvije biografije "od kolijevke pa do groba", da zahvaća i rekonstruira barem tri kulturološka kruga, da daje poput plastičnog eksploziva snažne psihoportrete svojih četiriju kazivača i masu masovne psihologije koja raste i prijeti da će se preliti u nasilje.

Ovo je knjiga u kojoj ćete naći al-Anfal, Daesh (ISIL) i izbjeglički val, zabranjenu ljubav Hrvatice i Roma, veterana Domovinskog rata koji brine za mir u selu, policajca na zalazu karijere u shizo-epizodama, orgiju s Moldavkama u vikendici, teoriju i praksu krađe i tučnjave, pauka koji je ispleo svoju mrežu, internetsko bjesnilo, raskoš jezika, misli i emocije.

Kruno Lokotar

 

 

Iz kritika:

 

„Autor uvjerljivo gradi složene odnose i napetosti između različitih kultura, između pojedinca i grupe, tj. individualne i kolektivne psihologije, ponire u dubine podsvijesti, u mračne slojeve uvriježenih predodžbi i stereotipova. A kada glas mladog Roma krene u fantazmagorične i halucinantne vode, iluzije o sebi i Drugome odlaze u mučnu 'nelagodu u kulturi'. Jezična dotjeranost teksta, dinamična dijaloška forma, do detalja razrađena različitost pripovjednih glasova, čine ovaj roman značenjski snažnim i trajnim.“

Iz obrazloženja žirija Nagrade tportala za roman godine

 

„Kristian Novak napisao je roman kojim se hrvatska književnost i hrvatsko društvo mogu ponositi. I to na duge staze.“

Denis Derk, Večernji list

 

„Ciganin, ali najljepši na svojih četiristotinjak stranica jedan je od onih ‘velikih’ romana kakvi se ne događaju često.“

Jagna Pogačnik, Jutarnji list

 

„Ova ljubavna povest (…), verovatno je najbolji tekst posvećen jednoj od glavnih književnih tema – odnosu između ljubavnika – poslednjih nekoliko godina u regionalnoj prozi.“ Vladimir Arsenić, E-novine

 

„Propuštanjem čitanja Kristiana Novaka propušta se puno, svakako mnogo više nego što stane u bilo koji kondenziran prikaz njegova opsežnog i dubokog romana. Prije svega, propušta se užitak pada kroz tekst koji, kao i svaki pravi bunar, usisava svojom magijom.“

Andrijana Kos-Lajtman, Artikulacije

 

Nakon odsluženja vojnoga roka (1986.) devetnaestogodišnji Syvert vraća se kući majci i bratu. Nastoji se ponovno uklopiti u civilni život pa trenira nogomet, izlazi s vršnjacima, zanima se za djevojke. Jednoga jutra, nakon što je u noći sanjao oca koji je nekoliko godina prije poginuo u prometnoj nesreći, osjeti da je brak njegovih roditelja bio u raspadu, na kraju. U podrumu pronalazi očeve stvari i kutiju s pismima na ćirilici pristiglim iz Rusije. Kada uspije pronaći prevoditelja s ruskoga, koji mu prevede pisma, shvaća da su to pisma žene koju je njegov otac volio i zbog koje je namjeravao napustiti obitelj. Teško bolesna majka odlazi u bolnicu, Syvert se zapošljava, vodi brigu o mlađemu bratu Joaru i piše pismo ženi u Rusiju. 

Putin je već na vlasti, biologinja s Moskovskog sveučilišta, Alevtina, odlazi sa sinom u rodni gradić kako bi organizirala proslavu osamdesetog rođendana svojega poočima, umirovljena glazbenika, kojemu je nježno privržena. Nekoliko dana okrenuta sebi, suočena sa svojim životom, promišlja o tome kako je od nadarene, znatiželjne i ambiciozne znanstvenice postala srednjestrujaška sveučilišna profesorica. Zainteresira se i za priču o pokojnoj majci i svojem biološkom ocu. Doznaje da je i on već godinama mrtav, ali i da ima dva polubrata u Norveškoj.

Vukovi iz šume vječnosti veličanstvena je saga o ljudskim odnosima, kulturnom i znanstvenom naslijeđu, o ljudskim ograničenjima i mogućnostima te sudbinskoj povezanosti s prirodom. Na mnoštvo esencijalnih pitanja, koja Knausgård postavlja, odgovora je malo.

„I mi kao i životinje imamo obzor razumijevanja, unutar njega misli nam se mogu slobodno kretati, i to je za nas stvarnost. Na rubu obzora počinje magla, ondje sve postaje sve nejasnije, a iza toga je nagli prekid, do onoga što se ondje nalazi ne možemo nikada doprijeti. Što je svijest, to nam je izvan obzora razumijevanja. Kako je nastao život, to nam je izvan obzora razumijevanja. Što je svemir i što su atomi: izvan. Vrijeme: izvan. Smrt: izvan.“

 

 

Iz medija:

 

„Knausgård ostaje jedan od velikih kroničara malih, svakodnevnih životnih iskustava. Alevtina će se čas baviti dubokoumnim razmišljanjima o evoluciji, a čas razmatrati mesne okruglice. Knausgård je akutno usklađen sa simultanošću uzvišenosti i banalnosti u životu... Iako konačan oblik Knausgårdova najnovijeg pothvata nije još vidljiv, dobro znamo da nema dima bez vatre. Najvjerojatnije nam se sprema nešto zlokobno.“

The Washington Post

 

„Samo Knausgård može pisati kao Knausgård… Izdržite li gotovo osamsto stranica, ostat ćete pod sasvim posebnim i vrlo jezivim dojmom… U svojim najboljim trenutcima roman je poput svojevrsnog književnog filma strave. Ljudi u svoj svojoj ranjivosti izloženi su akutnim i neobjašnjivim zbivanjima… Pred kraj Vukova iz šume vječnosti dvije se knjige na neki način spajaju. Apokalipsa ili ne. Imamo razloga za iščekivanje.“

Verdens Gang (Norveška)