1000 godina radosti i tuge memoarska je proza najslavnijeg kineskog umjetnika i disidenta Ai Weiweija. U prvome dijelu knjige Ai Weiwei donosi nevjerojatno tragičnu životnu i umjetničku priču svoga oca, slavnog pjesnika Ai Qinga kojega je Mao Zedong u jeku Kulturne revolucije označio kao „desničarskog intelektualca“ zbog njegovog kritičkog pogleda na vladu. Od sjećanja na svoje djetinjstvo i godine kada je s ocem živio u logorima za „preodgoj kroz rad“ zbog očeve nepodobnosti, Ai Weiwei u svojim memoarima otvoreno govori o vlastitome putu, o svom životu i radu – od ranih studentskih dana preko velikih svjetskih izložbi pa do redovnog nadzora kineskih vlasti, što je kulminiralo njegovim višemjesečnim pritvorom 2011. – kao i o svojoj kontinuiranoj borbi za ljudska prava i za slobodu izražavanja na globalnoj razini. Autobiografija Ai Weiweija duboka je, na trenutke vrlo potresna i sjajno napisana knjiga o dvojici umjetnika kroz čije se živote prelama gotovo cijelo stoljeće kineske povijesti, a koja nam pruža izvanredne uvide za razumijevanje današnje Kine.
Iz medija:
Ai Weiwei (Peking, 1957.) jedan je od najznačajnijih suvremenih kineskih umjetnika. Kao aktivist za ljudska prava i žestoki kritičar režima, 2011. uhićen je u Pekingu i držan u zatočeništvu osamdeset i jedan dan. Nakon što mu je ukinuta zabrana napuštanja Kine, 2015. seli se u Berlin, gdje više godina predaje na Umjetničkoj akademiji. Neko je vrijeme s obitelji živio u Cambridgeu, a 2021. nastanio se u Portugalu.
