Prva zbirka priča koju smo objavili 2021. godine — Najljepša noć duše, u majstorskom prijevodu Xenie Detoni, u hrvatskoj je javnosti dobila izvrsne kritike i Sándor Jászberényi (1980.) prepoznat je kao novi glas suvremene mađarske književnosti. Tvrdokuhana proza koju on piše potpuno je beskompromisna i po čitatelja bespoštedna, a svoj način pripovijedanja pojasnio je izjavivši: „U teoriji bi razumijevanje koliko je sve besmisleno trebalo voditi u empatiju, ali moje priče pokazuju drukčije — jednostavno, svijet je okrutno i zlo mjesto. U krivu ste kad sugerirate da u mojim pričama nema suosjećanja — naprotiv, one su pune empatije, a ono čega u njima nema je moraliziranje. Taj dio prepuštam čitateljima.”

 

I u ovoj zbirci Zapadnjačke priče autorov alter ego — Maros putuje od New Yorka, Londona, izbjegličkih kurdskih kampova u Siriji pa sve do Ukrajine u kojoj je počeo rat, ali ne zaobilazi ni rodnu Mađarsku — od događaja iz djetinjstva i mladosti, tranzicije, do današnje situacije opterećene migracijom bliskoistočnih izbjeglica.

Kralj gavrana kratki je roman, snovita i potresna priča o Tamásu Csontosu i njegovom prijatelju Csabi, smještena u mađarskoj provinciji, blizu granice gdje nadiru migranti. Pridruživši se dobrovoljnom odredu za zaštitu granice ne bi li zaradili nadnicu, stvari će se oteti kontroli, obični ljudi postat će lopovi i ubojice.

 

 

Iz medija:

 

„Sándor Jászberényi suvereno barata žanrom kratke proze. U tematski, a dobrim dijelom i motivima snažno povezanoj zbirci novela Kralj gavrana svojim surovim i škrtim jezikom, premda prateći poetske obrasce tradicionalne novelistike i način slaganja rečenice, on pred nas iznosi bogatu paletu iskustva gubitka i proživljene muke.”

N. Béres, portal kuter.hu

 

„Čitati Kralja gavrana Sándora Jászberényija sve je, samo ne i ugodno iskustvo. Već nakon prvih nekoliko redaka imate gorak osjećaj u ustima i stisne vam se želudac, jer vam postaje jasno kako kraj priče može biti jedino tragičan. Pripovijedajući o migrantskoj krizi nastaloj 2015., on nam surovom iskrenošću progovara o bezizglednoj egzistenciji ljudi s periferije društva, gurnutih u najdublje siromaštvo, a koje je u pravilu lako izmanipulirati, pa navesti na neljudske brutalnosti, no svejedno ga ne možete prestati čitati.”

M. G. Szabó, portal kultura.hu