O stradanjima Hrvata u Srednjoj Bosni u ratovima devedesetih Gloria Lujanović pisala je još kao mlada novinarka. U knjizi Srce zemlje autorica iz sasvim osobne perspektive progovara o događajima koji su obilježili i živote generacije koja se u ratu tek rodila. Ovom intimnom esejističko-poetskom posvetom žrtvama i preživjelima, Gloria Lujanović dala je glas onima koji su zaboravljeni i prešućeni od svih.  

 

"Rečenica kojom Glorija Lujanović započinje svoju potresnu knjigu Srce zemlje (“U mojoj se obitelji vrijeme dijelilo na prije i poslije rata“), ponajbolji je opis jednog mentaliteta karakterističnog za Bosnu i Hercegovinu u cjelini, što autorica naglašava već u sljedećoj rečenici. Tom rečenicom, koja je istovremeno i duboka i površna, Glorija Lujanović daje širu sliku jedne epohe pomoću koje je djelomično moguće detektirati i uzroke današnjeg, gotovo predapokaliptičnog stanja u svijetu. (...) Knjigu možemo promatrati i kao osobni, intimni proces Glorije Lujanović, kao neku vrstu beskompromisnog i samonametnutog iskupljenja prema onima koji su propatili (i još uvijek pate) više od same autorice i njezine obitelji. A za to morate biti beskrajno empatični i sposobni se uživjeti u patnje drugih, što je danas iznimno rijetka pojava.

   iz predgovora Josipa Mlakića

 

“Tekst Srce zemlje individualno je putovanje, koliko i kolektivno. Nije riječ samo o zemlji, nego o svakom tijelu koje je drhtalo od nezaliječene traume. Autorica je terapeutskim, nježnim, prijateljskim i suptilnim rečenicama pokazala što je svjedočanstvo – briga za ono bitno, za ono što nas se svih tiče, u isto vrijeme ne namećući nikakav sud i zaključak, nikakvu službenu verziju istine – naprosto je pustila sve one zaboravljene glasove da kroz nju i s njom govore. (...) Tekst i poezija Glorije Lujanović manifestacija su brige za ono bitno, za ono što je se kao ljudskoga bića tiče, što bi se trebalo ticati svakog čovjeka. Simboličan je i naslov Srce zemlje jer može značiti brigu za srce zemlje, brigu koju je kao ljudsko biće pustila u svijet.“

    iz pogovora Anite Milićević